Večer s hrvaško pevsko divo
Svojo bogato mednarodno kariero je začela z nagrado na festivalu v Puertu de la Cruzu leta 1969. Leto kasneje je bila nagrajena na festivalu v Rio de Janeiru za najboljšo interpretacijo in je nasledila Janis Joplin, ki je to nagrado prejela pred njo. Od takrat dalje je nastopala in prejemala festivalske nagrade po vsem svetu: od Tokia, Seula, Los Angelesa, Caracasa, Curacaua do Madrida, Firenc in Aten. Leta 1970 je zablestela tudi v domovini – na Splitskem festivalu s šansonom Kud plovi ovaj brod; tudi pozneje je prejela številne festivalske lovorike. Radojka Šverko je bila leta 2014 nagrajena z najpomembnejšo hrvaško nagrado porin za življenjsko delo. Na ljubljanskem koncertu se bo ob spremljavi svojega dolgoletnega pianista Vladimirja Babina predstavila s programom, ki bo obsegal širok repertoar od njenih avtorskih šansonov do italijanskih kancon in mednarodnih zimzelenih melodij.
NUJNO!!!!!
Prilagam še njeno avtobiografijo.
Rođena sam u Pazinu, 9. travnja 1948. godine. Moram priznati da sam kao dijete mnogo vremena provodila pred ogledalom. Kada su mi bile četiri godine, preselili smo iz Pazina u kuću u Buzetu. Tamo sam mnogo vremena provodila igrajući se sa dvije sestre, starijom Mladenkom i mlađom Jadrankom, te bratom Mladenom. Važila sam za djevojčicu koja se mogla popeti na svako stablo u Buzetu. Otac mi je bio službenik i živjeli smo u stanu s vrtom, urednim poput ljekarne. Bilo nam je teško samo s očevom plaćom, ali gladni nismo bili. Otac mi je bio miran, pedantan i usadio mi je ljubav prema radu u vrtu, dok sam uz majku naučila voljeti kuću, tako da se ni sada ne ustručavam bilo kakvog posla u kući. Imam malu papigicu, koja me uvijek čini sretnom svojim čarobnim cvrkutanjem ali mi je strašno žao što je zatočena u krletci. Imam i maloga hrčka, tako je umilan i drag. Hranim ih, čistim, a moja mila kćer Ana mi u svemu tome pomaže. Kada mi je teško, a takve dane proživljavaju svi ljudi, Ana me iznenada zna razveseliti, tako što me odvede nekamo, na neko lijepo mjesto, pored mora i onda brzo zaboravim sve probleme koji nas okružuju. Volim svoju obitelj i za nju bih žrtvovala sve. Volim i cijeli svijet, sve ljude i optimistično prilazim budućnosti. Mir u kući, mir u ljudima, mir u zemljama.... To je taj ideal kojeg očekujem, kojemu težim, jer samo to može donijeti spokoj svačijoj duši i svakome srcu.
Osvojila sam tek sedmo mjesto, ali od svih pjevača koji su se tada tamo pojavili, jedino sam ja još uvijek tu, na sceni. Uz ekonomsku školu, skrivajući to od roditelja, polazila sam i glazbenu školu kod prof. Dubravke Stopić. Glazbenu školu ipak nisam završila jer mi je bilo naporno pohađati dvije škole, tim više što sam uzimala još i satove solo pjevanja. Gospođa Marija, kod koje sam učila solo pjevanje, u svom nastojanju da me osposobi za nešto trajnije mi je davala jako teške vježbe za razvijanje tehnike disanja i time me potpuno iscrpila. Nisam mogla svladati sve te obveze.
Ekonomska škola mi nije išla, a i znala sam da nikada neću biti ekonomist. Trebalo se prehraniti jer je stipendija bila dostatna tek za plaćanje kreveta, trebalo je nekome pričuvati djecu i raditi da bi se moglo opstati. Dakle, trebalo je biti – ekonom. Ipak, oduvijek sam duboko u sebi osjećala onaj glazbeni zov, zov umjetnosti. Znala sam da je glazba ono što se zove moja budućnost. Ma koliko bio trnovit put do željenoga cilja, bila sam spremna. Polako sam ulazila u ring preživljavanja u svijetu show businessa. Moji pjevački uspjesi ipak nisu ostali bez odjeka i počela sam raditi s orkestrom \"Istrakord\". Nisu to bili moji vršnjaci, već ozbiljni ljudi, tako da sam se među njima osjećala zaštićenom. Svirali smo u Puli, obilazili obližnja mjesta, prostore u kojima se tada odvijao glazbeni život. I u toj dobi, sa 16 godina, pjevala sam seriozniji repertoar, što nastojim činiti i danas. A tada sam lomila jezik da savladam engleske tekstove. Vjerujem da se isplatilo i da je publika to prepoznala. Posao mi je uvelike olakšao školovanje. Mogla sam si neke stvari priuštiti i nekako je moja odbojnost prema tom gradu omekšala. Pula je, zapravo, fascinantan grad. Ali kada je čovjeku teško, ne vidi oko sebe sve te lijepe stvari. To su gledali turisti. Ja sam gledala knjige, note i učila. 1967. godina je bila značajna. Dogodile su se ružne ali i lijepe stvari. Te godine je umro moj otac. Dogodilo se puno toga: Matura, zatim, moja prva velika ljubav, te ponuda za brak. Te godine dolazim u veliku obitelj svoga supruga, gdje sam slijedeće godine rodila kćerku Sandu. Bilo mi je dvadeset godina. Zato nije ni čudo da sam već baka jer je moja kćerka također rodila u dvadesetoj. Neke stvari su jednostavno predodređene. Iako sam imala dijete, raditi sam morala. To je imperativ cijelog mog života. Već tri mjeseca nakon poroda nastavila sam pjevati, što mi je bilo vrlo naporno jer je navečer dijete trebalo okupati, nahraniti, a nakon toga se našminkati i raditi ponekad do dva poslije ponoći, da bih ujutro zbog djeteta ustala u šest. Suprug, također glazbenik, pomagao mi je u pisanju aranžmana ili svirao klavirsku pratnju, a svekrva je nastojala preuzeti što veći dio brige oko djeteta. Zahvaljujući toj podršci obitelji, ipak sam uspijevala baviti se poslom za koji sam se opredijelila. Kad se živi u velikoj obitelji, puno je lakše : netko pridrži dijete, drugi će ga nahraniti, spremiti. U toj je kući tada, pored svekrve, mene, moga muža i kćerke, živjela svekrvina sestra, moja šogorica s mužem i djetetom i još tri podstanara.
Prvi poziv za odlazak na međunarodni festival dobila sam 1969. godine. To je uistinu bilo kao nešto iz bajke, kao iznenadna nagrada za sve što sam postigla do tada. Sa skladateljem Alfijem Kabiljom našla sam se na Kanarskim otocima i zabljesnula u plejadi poznatih pjevača iz cijele Europe. Bio je to \"Festival de Atlantico\" u Puerto de la Cruzu na kojem su nastupali pjevači iz Italije, Španjolske, Grčke, Francuske .... Uspjeh na tom festivalu otvorio mi je vrata za nastupe na televiziji, donio mi je ekskluzivni ugovor za diskografsku kuću Belter iz Barcelone, koja je tada okupljala sve najbolje što je Španjolska tada imala. Snimala sam skladbe Alfija Kabilja na španjolskom i ploče su se odlično prodavale, jer su me španjolski mediji odlično pratili. Jezik sam brzo svladala, jer mi je znanje talijanskog, koje sam stekla u djetinjstvu, poslužilo kao osnova. Dobila sam svoju emisiju na španjolskoj televiziji - sjećam se da je špica bila strašno glamurozna - a gost mi je bio Julio Iglesias. Emisija je išla uživo, u studiju je bio revijski orkestar, a moji gosti su bili i još neki tada vrlo popularni glazbenici kao što su Salome, Concita, Kristina, Don Lurio ... Emisiju je režirao Valerio Lazarov, kojeg sam već prije upoznala u Bukureštu. U Španjolskoj sam nastupila na nekoliko festivala, putovala sam u Madrid radi snimanja ploča, nastupala u Palma de Mallorci, Barceloni i dakako da je boravak na takvim mjestima rezultirao druženjem s mondenim svijetom. Članica žirija na festivalu bila je Joan Collins. Joan Collins i njezin tadašnji muž pozivali su me da dođem k njima u London i Los Angeles, ali nisam otišla. Sve je ostalo na tom druženju u Španjolskoj i onom \"vidjet ćemo se\". Nisam od onih koje sve to osobito fascinira. Bilo mi je lijepo družiti se sa Joan Collins, Shirley Bassey, ali jednako tako i sresti nekog kolegu ili kolegicu kao što su Josipa, Gaby ili Tereza. Nisam se posebno trudila da budem u društvu poznatih osoba, čak se često događalo i obratno, da su oni nastojali biti bliže meni jer sam i tada bila okružena paparazzima i novinarima. Nisam na miru mogla otići na večeru, a da se odnekud ne pojavi neki novinar. Ali meni novinari nikada nisu smetali. To su ljudi kao i svi mi, koji rade svoj posao. Neki sa dobrim namjerama, a ima i onih drugih. Ali toga ima u svakoj branši. Zato, jednostavno treba znati prepoznati dobre ljude, koji ti prilaze srcem i sačuvati njihovo prijateljstvo. To sam naučila i takva sam i danas.
U Rio de Janeiru 1970. dogodila se još jedna prekretnica u mojoj karijeri. Bio je to svjetski festival pop glazbe, na kojem su nastupali izvođači iz cijelog svijeta. Nijedan festival koji se danas održava, ne može se usporediti sa tim. Članovi žirija bili su najveće zvijezde: Ray Conief, Paul Simon, Spanky Wilson, Shirley Bassey, Burt Bacharach.... a nastupali su predstavnici iz 46 zemalja. Pjesma koju sam pjevala zvala se \"The World Is Mine\". Na velikim pozornicama i s velikim orkestrom funkcioniram bolje nego s malim, potpuno se stopim s binom. Dakako, postojala je neka doza uzbuđenja, ali bila sam toliko sigurna u sebe da mi se danas, kad ponovno proživljavam sve one događaje i ono uzbuđenje, čini kako zapravo nisam bila svjesna što se događa oko mene i što sve to meni znači. Na tom festivalu proglašena sam pobjednicom. Kada sam se već našla na sceni, počelo je nekakvo komešanje iza pozornice i meni je, već kao pobjednici festivala, dodijeljeno drugo mjesto zbog, kako su rekli, greške u prebrojavanju glasova. Na moje se mjesto popeo argentinski pjevač Piero. To je bio skandal, ali donio mi je veći publicitet nego da sam bila prva. Proglasili su me najboljom pjevačicom u svijetu, a ja sam to prihvatila kao utješnu nagradu. To je izazvalo veliki broj napisa o Alfiju Kabilju i meni. Uslijedili su festivali u Tokiju, Seulu, u Ateni, Puerto Ricu, Caracasu, Curacau na Nizozemskim Antilima, \"Bratislavska lira\", pa opet Rio de Janeiro, Los Angeles, New York, i sa svakog sam se festivala vraćala s nagradama. Davida Bowiea pobijedila sam 1969. godine i ta se godina ne spominje kad se priča o njegovoj karijeri. Danas mi se čini kao da su se svi ti uspjesi događali nekome drugom. Dodirujući zvijezde na svjetskim pozornicama, nisam dozvolila sebi uobrazilju nedodirljivosti. I danas, kada sam \"ispekla zanat\" i kada mogu reći da bez straha vladam pozornicom, svjesna sam jednakosti sebe i ljudi koji me slušaju. Mene nitko iz moje zemlje nije poslao, delegirao. Alfi i ja bili smo jedna ekipa, dok su ekipe drugih zemalja imale osam, devet članova. Svoju sam garderobu uvijek nabavljala sama. Sve moje haljine bile su rukom šivane i krojene. O mojoj se garderobi brinula moja dugogodišnja prijateljica gospođa Anita Baričević Kalina. U Riju sam nosila malu, bijelu mini haljinu, a preko nje bijeli plašt od iste tkanine, raskošno optočen nojevim perjem. Proglašavali su me najelegantnijom damom festivala i dospijevala sam na naslovne stranice svjetskih časopisa. U Riju sam imala šminkera Anaela, koji je postao poznat nakon što je dugo šminkao Verusku, tada poznatu manekenku. U to sam doba imala toliko novaca da sam ga angažirala kako bi se brinuo o mom izgledu od jutra do mraka. Nosila sam turbane ili bih imala prikladan šešir. Uspjesi u svijetu nisu promijenili ni mene, a ni odnos mojih ukućana prema meni. Onog trenutka kada bi se zastori spuštali, kada bi se ugasile kamere, u meni se javljao osjećaj - da mi je biti doma. Uvelike sam razlikovala pozornicu od kuće : bile su to dvije potpuno različite Radojke. Došla sam kao pobjednik iz Rija, gdje me čekalo dijete, svekrva, obitelj. Trebalo je kuću počistiti, pospremiti.
Između svih tih nastupa u svijetu nisam zanemarivala ni naše festivale. Pjevala sam na festivalima u Opatiji, Zagrebu, Splitu... \"Kud plovi ovaj brod\" otpjevala sam na vrhuncu svoje međunarodne karijere na Splitskom festivalu 1970. godine. Krajem sedamdesetih preuzela sam ulogu Jane u rock operi \"Gubec-beg\". U to vrijeme lagano puca i moj brak. Bilo mi je teško, ali jednostavno sam otišla iz kuće svoga muža s nekoliko kovčega, autom i djetetom. Odselila sam u Zagreb i našla podstanarski stan. Ali Sandi Zagreb nije odgovarao. Zbog alergije, bila sam prisiljena vratiti je u kuću svoga oca. Puno sam radila. Nakon \"Gubec-bega\" slijedila je uloga Nere u rock operi \"Grička vještica\", a glumački izazov prihvatila sam na nagovor Rajka Grlića, koji mi je povjerio vodeću ulogu u svom filmu \"Bravo maestro\". S cijelom ekipom otišla sam na predstavljanje filma u Canes. Iako prepuno glamura, bilo je to ružno razdoblje jer sam bila odvojena od djeteta. Neprestano sam bila na relaciji Rijeka - Zagreb i tu sam cestu prešla bezbroj puta, po ledu, snijegu i po maglama. Nakon nekoliko godina ušla sam u drugi brak. Udala sam se za Zagrepčanina i rodila kćerku Anu. Moje se kćeri neizmjerno vole i nikada među njima nisam činila razliku. Kada se Ana rodila, moja je karijera stala. Ana je imala zdravstvenih poteškoća, ali unatoč tome se suprug odlučio na rastavu kad su Ani bila dva i pol mjeseca. U to sam vrijeme imala njegovu financijsku podršku, ali sve drugo je izostalo. Bilo je to definitivno najgore razdoblje moga života. Moram priznati da su mi bile potrebne godine da opet stanem na noge. Sama. Odlučila sam proživjeti to tako kao što je došlo, pa će i proći. Bez ramena za plakanje, bez ičije podrške, bez alkohola, sedativa, družeći se s jedinim porokom, cigaretom. Uspjela sam proći sve te krize, uživajući u tome što moja Ana napreduje i raste. To mi je davalo snage. Ponekad, kad mi je bilo jako teško, gledala sam svoje trofeje i mislila je li pravedno da se ja mučim, a da moje uspjehe nitko ne vidi. Ipak, nikada nisam dopustila da se ta patnja na meni vidi, niti sam se povukla iz javnosti. Zvonko Špišić, posebno je za mene napisao pjesmu \"Život moj\", koju sam pjevala na Zagrebačkom festivalu. Smatram da je to jedna od njegovih najljepših pjesama. Trebalo mi je dosta snage da otpjevam taj tekst, jer sam u toj pjesmi prepoznavala svoj život. Ipak, život je išao dalje i ja sam se uputila u neka nova glazbena prostranstva.
Kada se dogodio rat nastupala sam , poput mojih kolega, na mnogobrojnim dobrotvornim koncertima. Nisam održavala plaćene koncerte, a i poznata je stvar da su moji nosači zvuka bili prava rijetkost. Mislim da bi netko drugi trebao dati odgovor na pitanje zašto je tome tako jer mi se konstantno javljaju dragi ljudi, iz svih krajeva, žaleći što nema mojih koncerata, a niti mojih ploča. Ja sam jako osiromašila neke svoje zalihe koje su mi trebale pomoći da lakše dišem pod stare dane. Kao kompenzaciju za ta stanja odlučila sam intenzivirati nastupe programom sakralne glazbe s profesoricom Šumak, profesoricom Očić, a napose s maestrom Alanom Bjelinskim i komornim orkestrom \"Windstrings\", jer mi je bilo neizmjerno potrebno oporaviti se nakon svih tuga. Radilo se o klasičnom programu ( Zajc, Verdi, Stradella,...) koji ima divan odjek kod publike, a moje glasovne mogućnosti tu posebno dolaze do izražaja. Nakon takvih koncerata osjećala sam se užasno umorno, ali i ispunjeno. Tako da bi umor brzo prolazio, znajući da sam učinila pravu stvar. Zatim sam se okrenula festivalu kojeg sam posjećivala na početku svoje karijere. To su \"Melodije Istre i Kvarnera\". Preselila sam ponovno u Rijeku, gdje sam i danas. Nastupam na Splitskom festivalu, Zagrebfestu, MIK-u i drugim festivalima. Izdala sam CD \"Vatra i led\" , gdje sam se približila suvremenim zvucima, CD \"Va dihe mora\" s pjesmama na čakavskom dijalektu, na kojem je i opus mojih pjesama s MIK-a, CD \"Radujte se\", na kojem je izbor najljepših božićnih pjesama, a nedavno je Croatia Records izdao moju \"Zlatnu kolekciju\" koja je rezime moje dugogodišnje karijere. 2006. godine ostvarila sam izvrsnu suradnju sa diskografskom kućom iz Skandinavije, nakon čega je snimljen CD Men Are My Best Friends, simboličnog naziva jer tu upravo pjevam skladbe, koje su do tada bile izvođene isključivo u muškoj interpretaciji. Tu barijeru sam probila i taj CD nailazi na izvrstan odjek kod slušatelja. Naravno, u planu su i neki drugi projekti, o kojima ću govoriti kada za to dođe vrijeme. Sada uglavnom nastupam u manjim crkvama sa sakralnim programom, ali običavam nastupati na većim pozornicama uz pratnju orkestra ili mojeg benda pod vodstvom prof. Vladimira Babina. Nedavno sam gostovala u jednom poljskom kazalištu, zatim u Kopenhagenu, a u planu su i koncerti u Zagrebu i drugim gradovima.
Moj životni moto je uvijek ići dalje, voljeti, a pjevat ću dok u meni bude bilo i ono malo zrno snage i dok god me publika bude željela. Jer na koncu, moja publika je, zapravo, moj početak i kraj. Kada i ako ne bude više pljeska, ako ne osjetim one vibracije koje se uzajamno vraćaju, na sceni neće biti ni mene.
Radojka Šverko.
Ni komentarjev:
Objavite komentar